Ivona Jurić i Stipan Tadić
ŽIVA I MRTVA PRIRODA
Galerija Karas – 17. – 27. rujna

Kroz 12 listova na kojima su naslikane 33 mrtve životinje Stipan Tadić je pokazao ono što čovjek radi prirodi, bezdušno, brutalno i bez razmišljanja o posljedicama; ono što inače ne vidimo, ono na što nas se mora podsjećati. Pejzaži prekrasne prirode zemalja koje je obišao svojim biciklom u direktnoj su opreci s preciznim, gotovo enciklopedijskim prikazima leševa životinja i njihovih blistavih iznutrica. Oni prikazuju okoliš u koji čovjek nije posebno intervenirao, krajolik koji je ostao zapanjujuće lijep unatoč tome što oko njega obitavaju homo sapiensi. Nije riječ o tome da je priroda dobra, a tehnologija i napredak loši, takvo razmišljanje je naivno, glupo i plošno. Čovjek ubrzava ono što priroda ionako čini, služi joj kao katalizator, ali ponekada su ti procesi toliko ubrzani da se početne postavke izgube i zadani se sustavi posve preokrenu, ali ubogom je zekanu sasvim svejedno je li svoj mekani život skončao u lisičjoj gubici ili pod kotačima automobila, rezultat je isti. Samo što je lisica u ovom drugom slučaju ostala gladna.

Jedne je večeri planula vatra pred ateljeom gdje slika Ivona Jurić. Kada je ujutro ušla u dvorište, pred vratima je vidjela razbacane stvari, ranjeni ambijent. Svaka je stvar na sebi imala ugriz nekog plamena, predmeti su ležali kao pljunuti, užareni pa ocrnjeni, razbijeni i zgužvani. U vremenu koje je prošlo stvari su bile na svojim mjestima, označene čovjekom, umetnute u prirodu kao zastave u vlažno tlo. Je li to zaista ono što smo vidjeli? Je li to bila prava priroda tih stvari? Svaki put kad krenemo, vjerujemo da znamo gdje smo. Ipak, nakon požara, mjesto se čini drukčije. Ne tugujemo za prošlim. Ne zanima nas tragika. Ona je neizbježna. Ne zanima nas kako vatra gori. Njena priroda izmiče. Sada, kada je požar ugašen, kad je vrijeme razmotalo čvor zbivanja i promjena je očigledna, nalazimo se na zgarištu i gledamo samo u sebe. Možda se pitamo gdje smo to bili, što smo imali i što je imalo nas. Zanima nas ljepota nereda i, još više, što će na njoj izrasti. Naše je „uvijek“ sad sasvim novi prizor i trese nas za ramena, budi, tjera da sagledamo. Ivona Jurić uzima kist i raste joj na tom prizoru trava i lišće, boji se u zeleno. Ona traži vječni titraj – gura stvari u mrak pa ih izvlači na svjetlo, tjera u promjenu. Mijenja perspektivu, dodaje i oduzima, okreće i presvlači.

Iz predgovora Korane Serdarević