Imamo sektor! Što dalje?
Ira Vince, 26.10.2016.

Ne tako davno surađivala sam s tvrtkom koja se bavi proizvodnim dizajnom. Mali ali poznati i uspješni, kada bi došlo do prodaje i plasmana nisu se osjećali sigurni. I tako smo mi radili, tj. oni su meni objašnjavali što je posao, kakvo je tržište, koliko košta njihov rad, proizvodnja, kome i kako prodaju.. A ja? Podatke koje su mi dali smještala sam u smislene cjeline, razgovarala s kolegama iz branše, istraživala po internetu, ujedno promišljajući i raspitujući se o tom biznisu putujući svijetom. I onda su jednoga dana moji klijenti pokrenuli odlazak u IMO na radionicu – radi se o projektu Zagreb kreativni grad.

Tamo sam susrela ljude koji se bave kulturom i kreativnim djelatnostima u različitim nišama i domenama, okupljene u zajedničkom radu; na radionici na kojoj se izrađivala sektorska swotica*. Međutim, ovdje nije tema projekt, sadržaj do kojega smo došli, ili voditelji. Namjera mi je dočarati užarenu radnu atmosferu na zelenom valu kod Novinarskog doma. Svi su bili angažirani, iskreno zaljubljeni u svoje poslove. Informirani o svojim publikama, o gradskim prostorima, o sajmovima i festivalima, o javnim izvorima sredstava. Iako različitih djelatnosti slagali su se gotovo u svemu, a posebno u buntu protiv formulacije ”Kulturne i kreativne industrije”. „Nismo mi industrija“, prepirali su se, „samo želimo raditi svoje projekte“, „ne želimo se baviti financijama“, „to nije naš posao“, samo su neke od fraza koje su se mogle čuti! Radila sam 15 godina u industriji, u marketinškoj agenciji, a i danas me bankari i ekonomisti kore „opominjući“ me da razmišljam kreativno, međutim tog kišnog poslijepodneva izopćena iz grupe, osjećala sam se…neoliberalno. A nisam.

Tražila sam tada podatke o sektoru i ustanovila da u RH ne samo da pojam nije osvješten među samim pripadnicima, već da nije objavljeno niti sustavno istraživanje koje bi sistematiziralo zvanja i načine poslovanja. A onda se prvo sramežljivo pa sve glasnije počela koristiti terminologija KKI, diskutirati tumačenja i njezin značaj u europskim praksama, a već postojeći projekti dobili su na značenju i vidljivosti. Nije to neobično. Ako nešto nije artikulirano, ne znači da ne postoji i ne ispunjava svrhu. I ubrzo se pokazalo da u pozadini postoje ljudi koji rade i pripremaju zaokrete.

I evo, u proljeće 2016. u dvorani zagrebačke Muzičke akademije slušala sam izvrsno predavanje Mihe Klinara, koje je bilo samo jedno od događanja u okviru Mjeseca HKKKI. Ekonomski institut izradio je studiju Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija u RH. Podaci su tu, dobiveni kompetentnom metodologijom, pregled djelatnosti je izrađen, vidljiva je podjela na privatno, državno, socijalno – jasno je naznačeno što čemu služi i kako bi trebalo nastaviti. Imamo sektor, imamo Klaster i Mjesec. Imamo i Distrikt, mapiranje i prve brojke, imamo i radionice i susrete. Ideja je osviještena, pojam usvojen, a teren za jačanje hrvatskih kulturnih i kreativnih industrija pripremljen. Danas svakodnevno u diskusijama i prezentacijama projekata čujem argument ”Mi smo dio kreativnih industrija”.

Veseli to, ali i plaši da kreativne industrije ne postanu ono što je prije desetak godina bio branding. Termin brand tada je bio široko prihvaćen, toliko da su se mnogi osjećali stručnima, no znamo da praksa ostavlja gorak okus.

Popularnost je privlačna klopka. Kreativne industrije mogu je izbjeći jer kroz Klaster imaju mogućnost raspraviti i razglasiti zašto je, osim same statistike ovaj sektor potreban – o kakvoj se koristi radi, kome je sve donosi te kako se ona odražava.

Zna se da sektori na razvijenim tržištima postoje radi suradnje, nama često toliko teške, kao i povjerenja u djelatnosti, firme i projekte. U Hrvatskoj prolazimo uzbudljivo razdoblje pronalaženja zajedničkih područja interesa i utjecaja na posao; i velikih i malih, i privatnih i javnih. Klaster kako ga razumijem, jest ta platforma na kojoj će se ukrštavati i preklapati vještine i znanja potrebna za razvoj projekata i proizvoda, na veselje sektora, kupaca i publike.
Preuzetno? Mislim da ne. Naime, od radionice s početka ove priče prošlo je samo četiri godine.