Prostorna instalacija Dajane Durić pod nazivom Boravište praznine sastoji se od platna na koja su nalijepljene pune i prazne vrećice čaja.

Na podu se nalaze velike količine čaja koje zajedno s vrećicama čaja pružaju sinestezijski i kontemplativan ugođaj. Instalacija nije fiksna već se broj i raspored platna prilagođavaju prostoru i njegovoj veličini.

Tako je u Ljubljani, u galeriji Alkatraz gdje je prikazan prvi put, rad bio sastavljen od 72 platna, dok će u Galeriji Događanja biti sastavljen od 54 platna koja će imati i drukčiji raspored. Kreiranjem instalacije u odnosu na prostor, umjetnica želi u posjetiteljima izazvati različite emocije i stanja. Referenca ovog rada je japanska filozofija/estetika wabi sabi koja preferira skromnost, trošnost i pročišćenost forme, naglašavajući i tražeći ljepotu u dotrajalosti i manifestacijama prolaznosti koju vrijeme ostavlja na materijalima. Wabi sabi usko je povezan s ritualom ispijanja čaja te njezinom kontemplativnom, visoko stiliziranom i pročišćavajućom funkcijom.

Za razliku od zapadnjačkog poimanja osjetila, koja stavljamo u hijerarhijski odnos s razumom, Istok ne degradira osjetila. Dapače, budisti smatraju da je um također osjet naglašavajući na taj način njegovu varljivost i promjenjivost. Nadalje, Zapad preferira osjet vida te na njemu zasniva okulocentrizam i njegove brojne implikacije poput primjerice osvajanja subjekta i objekta koji definira zapadnjačku distanciranost između uma i okoline. Istok naprotiv ne hijerarhizira osjetila već potiče njihovu istovremenost, sinestetički učinak, puninu doživljaja svijeta i njegove nepretenciozne ljepote koje pronalazi u nesavršenostima.

Protok vremena koji ostavlja tragove na materijalima, nesavršenost izrade ili greške ljudske ruke, sve su to parametri ljepote duboko ukorijenjeni u filozofiju/estetiku wabi sabija i budizma.

Instalacijom Boravište praznine Dajana Durić rado ulazi u svijet osjetila integrirajući taktilno, olfaktivno i vizualno u potpuni doživljaj rada. Također, estetika praznine koju afirmira daleko je više od negativnog predznaka odsustva. Bjelina instalacije naglašava dojam praznine, pri čemu umjetnica naglašava važnost vizualne i duhovne estetike prostora. Također, rad ima i jaku osobnu simboliku, budući da njime umjetnica oživljava uspomene na oca. Praznina je shvaćena kao potencijal, odraz prolaznosti i stalne promjene koja, za razliku od Zapada koji ljepotu postavlja na pijedestal nedostižne savršenosti i nepromjenjivosti forme, na Istoku konotira ljepotu, pročišćenje, smiraj i kontemplaciju.

Prazninu tako promatrač upotpunjuje vlastitim prisustvom u radu.

Josipa Bubaš