U utorak, 19. prosinca 2017. godine u 18 h u Oris Kući arhitekture otvara se izložba Andrija Mutnjaković: Vizionarska arhitektura. Izložba obuhvaća široki spektar profesionalnog djelovanja akademika Andrije Mutnjakovića – od brojnih natječajnih projekata, konkretnih realizacija do precizno elaboriranih teorijskih i utopijskih promišljanja.

Angažirana arhitektura naziv je prve i do danas jedine retrospektivne izložbe Andrije Mutnjakovića održane 1975. godine u Zagrebu. Kustosica izložbe Antoaneta Pasinović je, i na izložbi i ilustracijama u katalogu, uglavnom predstavila Mutnjakovićevu vizionarsku arhitekturu – raznorodna istraživanja u području kinetičke arhitekture i bio-urbanizma. Namjera je bila jasna: istaknuti dio njegova angažiranog stvaralaštva koje i on osobno drži najvrjednijim – vilu Hollywood (Domobil), stambena naselja Urb-mobil u Luxembourgu, Petrežalka u Bratislavi, S(j)enjak u Osijeku i Novom Beogradu, gradske centre Južnog Zagreba i Tel Aviva, crkvu Svetog Petra u Splitu. Svi ovi projekti bili su autentičan odgovor na od konca 1950-ih godina prisutnu krizu arhitekture zreloga modernizma i funkcionalnog grada, osmišljen s ciljem da oblikovanjem raznolikoga i doživljajima bogatog okruženja zadovolji društvene i psihološke potrebe pojedinca.

Vjerujući upravo u vlastitu osobnost i aktivno participiranje čitave zajednice u izgradnji životnoga okruženja te mogućnosti novih tehnologija, Mutnjaković je iskoračio iz mainstreama, homogenoga korpusa zagrebačke arhitektonske škole, naglašenoga modernističkog usmjerenja u kojemu se iščitava klasicistička disciplina kao jedna od trajno prisutnih odrednica. Spremno je prihvatio poziciju enfant terribla, da bi već 1985., prigodom prve retrospektive hrvatske poslijeratne arhitekture, dočekao da upravo njegovi projekti postanu ogledni primjeri utopijsko-istraživačkih vizija hrvatske arhitekture 1960-ih godina. Usprkos ovoj poziciji Mutnjaković nikada nije bio outsider zagrebačke arhitektonske scene, jer profesiju po njegovomu osobnom uvjerenju čini istraživački i realni dio. U ovomu drugom bio je stalno prisutan kroz čitav spektar različitih i brojnih javnih i profesionalnih inicijativa, izložaba, javnih predavanja, rada u uredništvima časopisa Čovjek i prostor i Arhitektura te realizacija scenografija, interijera i izvedenih zgrada od kojih je neprijeporno najvažnija ona Nacionalne biblioteke u Prištini. Ovom nizu treba dodati istraživački rad u području povijesti i teorije arhitekture.

Razlog zbog kojeg smo četiri desetljeća nakon Antoanete Pasinović ponovno posegnuli za istim projektima vizionarske arhitekture Andrije Mutnjakovića, od kojih su neki i predstavljeni s originalnim materijalima s prve izložbe, jest želja da se u današnjem trenutku u kojemu arhitektonska profesija preispituje ciljeve i smisao svoga djelovanja ova dva pojma s periferije polja profesionalnoga djelovanja barem nakratko dovedu u njegovo središte. Mutnjaković nam svojim primjerom pokazuje da se pragmatičnost s jedne strane i vizija s druge strane, kao i pozicija angažiranoga pojedinca i sanjara nužno međusobno ne isključuju.

Iz uvodnog teksta izložbe, Tamara Bjažić Klarin