10.9.- 16.9 u Salon Galić, Marmontova ul. 3, Split

Splitski filmski festival najstariji je festival takve vrste u Hrvatskoj, koji je u dva desetljeća svog postojanja (i opstojanja) stekao reputaciju jednog od najvažnijih međunarodnih festivala. Utemeljen je 1996. godine u Splitu i od samih početaka promovira sva nova, kreativna, osobna, eksperimentalna, radikalna, subverzivna ostvarenja svih dužina, stilova i žanrova, nastala uglavnom izvan mainstreama pri čemu je fokusiran isključivo na izvrsnost i vrhunska ostvarenja. Program festivala predstavlja izbor iz recentne svjetske filmske produkcije, filmove koji su prikazivani i nagrađivani na mnogim poznatim (Rotterdam, Berlinale, Cannes…) i manje poznatim svjetskim festivalima.

Međutim, možda je i stručnoj javnosti manje poznato da su plakate i kataloge za festival osmišljavali vodeći suvremeni umjetnici hrvatske i međunarodne likovne scene. Iako je plakat kao umjetnička forma često odvojen od identiteta autora, ova izložba i popratni esej kustosice Anite Kojundžić Smolčić služi vraćanju glasa onim autorima koji su na svoj način obilježili povijest festivala i pridonijeli njegovoj neupitnoj kvaliteti i značaju.

“S prvog je plakata Splitskog filmskog festivala (tada još Međunarodnog festivala novog filma) 1996. zurio par očiju. Krupni kadar direktnog pogleda je zasigurno izazivao nelagodu promatrača, što je autoru Gorkom Žuveli vjerojatno i bila namjera.

Naime, prema psihoanalitičaru Jacques Lacanu onog trenutka kada subjekt shvati da ga/ju se može promatrati kao objekt ulazi u stanje tjeskobe jer gubi određeni stupanj autonomije. To je usko vezano za njegovu, doduše često osporavanu, teoriju stadija zrcala kada dijete pri susretu s ogledalom shvaća da ima vanjski izgled (pri čemu taj efekt može izazvati bilo koji predmet, ne samo zrcalo).

Dok u engleskom jeziku za pogled postoji čitavi niz izraza (view, glance, sight, gaze…), u hrvatskom se za sve te nijanse koristi samo jedna riječ. Tako pogled može biti upravljenost očiju na koga ili što; izraz očiju kao odraz duševnog stanja; način prosuđivanja; mjesto odakle se gleda; ono što se otkriva oku, prizor; način gledanja na što, mišljenje, shvaćanje, nazor, uvjerenje.

Ako pak govorimo o vizualnoj kulturi, onda je najčešći engleski ekvivalent koji označava pogled „gaze“. Riječ je o konceptu koji se najviše povezuje s Michel Foucaultom i spomenutim Lacanom koje je na teoriju filma primijenila Laura Mulvey. Ona je u eseju „Vizualni užitak i narativni film“ 1975. primijenila Lacanovu teoriju pogleda (doduše pogrešno, kako neki autori poput Joan Copjec i Henry Krips tvrde) kako bi kroz feminističku prizmu analizirala jezik klasičnog narativnog filma (tzv. „male gaze“), tvrdeći da se „psihoanalitička teorija može primijeniti kao političko oružje, demonstrirajući kako je nesvjesno patrijarhalnog društva strukturiralo filmsku formu.“ Prema njenom tumačenju „postoje tri pogleda u kinematografiji: pogled kamere, pogled publike i pogled protagonista…ova kompleksna interakcija pogleda je specifična za film.“

Anita Kojundžić Smolčić

Više na linku.