Od 11. do 14. rujna u Rijeci se održavaju programi koji u fokus stavljaju nevidljivost ženskog iskustva i manipuliranje sadržajem kojeg žene iznose. Umjetnice i aktivistice uzvraćaju rasterećenim kretnjama i nesputanim glasom kao i javno izraženim zadovoljstvom.

Započevši u petak 11. rujna s predavanjem o tehnološkoj popularizaciji potpune anatomije klitorisa, te nastavivši s vikendom radionica 3D printanja modela klitorisa i izrade klito-fanzina, program kulminira u ponedjeljak 14. rujna, kada se javnosti prezentiraju 3 nova rada hrvatskih umjetnica u obliku vođene umjetničke ture riječkim ulicama u sklopu projekta Rijeka 2020.

Tura započinje otvaranjem murala Marine Mesar OKO koja oslikava zid na adresi Vodovodna 42 s okupljanjem publike od 18 sati. Potom se publika vodi do izvedbe novog rada Vlaste Delimar kojeg je oblikovala s djevojkama iz Rijeke na balkonu u centru Rijeke, te konačno i do lokacije izvedbe novog plesnog rada umjetnice Josipe Bubaš gdje program završava oko 21 sat.

U muralu „Is she a wizard already?”, umjetnica OKO inspirirana motivima ručnog veza starih majstorica, podsjeća na važnost kolektivnog etnološkog naslijeđa u vremenima kada konzumeristička pop kultura nemilosrdno proždire sve pred sobom. Postavljajući tradicionalne motive u obliku suvremene street art intervencije u javni prostor pomalo zaboravljene ulice u širem centru grada, umjetnica vješto suprotstavlja prošlost i sadašnjost, ukazujući na povijesno naslijeđe utkano u svima nama, a koje smo tako spremni zaboravljati podliježući raznim prolaznim trendovima.

U turi koju predvodi umjetnica Sendi Bakotić pratimo Super Klitu, živu i predimenzioniranu verziju inače nevidljivog i (povijesno) skrivanog organa, u njenoj šetnji kroz grad. Od otvorenja murala publika vođenom turom pješice prolazi kroz centar grada do Korza na kojemu ju dočekuje izvedba glasovne dekonstrukcije normi. Nastavno na svoju raniju praksu, Vlasta Delimar se ondje obračunava s rodnim stereotipima i odgojno-kulturnim predrasudama. Zajedno s djevojkama iz Rijeke provedeno je mapiranje, prikupljanje i analiza predrasuda i stereotipnih izjava koje ih sputavaju i ograničavaju – dok istovremeno prividno za cilj imaju odgojne i društvene mjere. Umjetnica i sudionice s balkona gradske vijećnice izvode performans “Rapunzel” vidljiv (i čujan) iz javnog prostora grada, pozicionirajući se u njega tijelima no također i decibelima.

Josipa Bubaš u svom novom plesnom radu “Uranjanje” tematizira nejasne, prešućene, ženske, društveno uvjetovane osjećaje krivnje, odgovornosti i tereta, ali i implicitnu mudrost, snagu i uživanje. Autorica tekstom, tijelom, glasom i slikom progovara o marginalnim i marginaliziranim osjećajima, dojmovima, mislima i naslijeđenim obrascima, dotičući se pozicije žene u društvenom kontekstu, ali i intimnom djelovanju.