ZADOVOLJSTVO NAM JE POZVATI VAS NA OTVORENJE IZLOŽBE
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _
JOSIP ŠURLIN
OSOBNA ANARHIJA
SALON GALIĆ
Marmontova 3, Split
SRIJEDA, 07. LISTOPADA 2020. u 20.00 sati
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Izložba se može pogledati do 23. listopada.  Ulaz je slobodan.

OSOBNA ANARHIJA
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Od početka samostalne umjetničke karijere Josip Šurlin zaokupljen je dijalektikom pojedinca i društva. Radovi na ovoj izložbi uglavnom simboliziraju iskustva socijalno marginaliziranog subjekta i načine na koje se suočava s vlastitim egzistencijalnim traumama. Poprište tih događaja artificijelni su i nadrealni životni prostori obilježeni tek tragovima njihovog anonimnog stanara. Oni su pojednostavljeni prikazi stvarnih „ćelija“ unutar suvremenih urbanih košnica i otjelovljuju nelagodna mjesta izrazito pogođena društvenom ili ekonomskom nejednakošću. Nadahnuće za oblikovanje većine svojih umjetničkih instalacija Šurlin pronalazi ponajviše u neuglednim dijelovima periferije grada Splita odnosno u tamošnjoj divljoj gradnji ili zapuštenim privatnim posjedima. U obzoru izloženih  radova Šurlin tumači ta mjesta kao ona na kojima se živi ili prinudno ili voluntarno. Prvo opažanje povezano je s ograničenim ekonomskim mogućnostima pojedinca, a drugo se odnosi na neku vrstu dobrovoljnog izbjeglištva u odnosu na uobičajeni habitus življenja u urbanim sredinama. Šurlin uočava da oba scenarija proizvode neku vrst traumatičnog iskustva. U prvom slučaju pojedinac je stalno iznova izložen traumi zbog vlastite ekonomske paraliziranosti. U drugom slučaju on svjesno odabire „samoizolaciju“ nastojeći izbjeći susret s već proživljenom traumom, ali ga ona unatoč tome ne mimoilazi nego sustiže i postaje sastavnim dijelom njegovog životnog stila upravo stoga što je njegov egzil zasnovan na kompulzivnoj potrebi da se od nje zaštiti, pritom je rijetko gubeći iz vida.

U prilog dosljednosti Šurlinovog stvaralaštva svjedoče sve njegove samostalne izložbe od 2017. godine do danas, pa i aktualna koja se održava u Salonu Galić pod nazivom Osobna anarhija. Sadržaj izložbe posreduje pet recentno nastalih umjetničkih instalacija čija jednostavna, ali upečatljiva likovnost podrazumijeva hermeneutički pristup izložbi.

(…)*

Radovi na ovoj izložbi simboliziraju specifične situacije koje se rađaju iz neke vrste društvenog diktata ili nepravde, a zahvaćaju neimenovanog pojedinca (jednog ili više njih). Niti jedna instalacija ne prikazuje niti izričito navodi o kome se radi. Umjesto toga naglasak izložbe je na konstruiranim prostorima koji poprimaju oblik „produženih“ karakternih obilježja onoga tko ih nastanjuje. Upravo u kreiranju takvih ambijenata (obilježenih tek tragovima nečije prisutnosti) Šurlin prepoznaje priliku da pokaže to da je krajnja nemoć traumatiziranog pojedinca u odnosu na društvenu paradigmu najbolje uočljiva u konkretnim fizičkim prostorima, a ne u subjektu samome. Ona su mjesta perpetuiranja ponašanja koja nastoje izmaći probojima traume, ali vidljivo je da u tome ne uspijevaju i da, zajedno s onima koji ih proizvode, tvore žive „rane“ (traumatske cjeline) u društvenom tkivu.

Govoreći o čovjekovoj mogućnosti poboljšanja vlastitog života, Oscar Wilde krajem devetnaestog stoljeća ustanovljava da je potrebno osloboditi se ovisnosti o državi, novcu i privatnom vlasništvu te posvetiti se onome što volimo („Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu“).[1] Međutim, u okolnostima današnjeg života to je odavno hipertrofirani utopizam i propala priča koja je pregažena pod nogama  robne potrošnje i suvremenih fetiša, a ljudska kreativnost (koja prema Wildeu ne treba imati svoju svrhovitost) i sama postaje roba koja se razmjenjuje za materijalnu dobrobit. Onaj tko tako pokušava živjeti najčešće se izdvaja iz društva samostalno ili je iz njega izdvojen poput mjesnog „luđaka“, homo sacera.[2] Šurlina takav podsjeća na protagonista Jean-Paul Sartreove Mučnine Antoinea Roquentina i na njegov specifični odnos sa svojom apsurdnom okolinom. Roquentin proživljava egzistencijalističku krizu i agresivnu, ali istovremeno sputanu i kontroliranu reakciju na beznačajno postojanje. On se kreće prostorom odavno podređenome vladavini većine, gdje ljudi i predmeti nesvjesno obitavaju u vječnom limbu. Konačno, svjestan vremena u kojem živi, a u obzoru prikazanog na ovoj izložbi, Šurlin poentira: „Sasvim je sigurno da na mjestu gdje se ‘apokalipsa vrijednosti’ konstantno perpetuira, tamo gdje ‘pustoš raste’, odjekuje zaboravljena poruka: ‘Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu’“.

Iz predgovora   Božo Kesić

*Izvorni tekst dostupan je na mrežnim stranicama Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split.

JOSIP ŠURLIN
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Josip Šurlin (Split, 1993.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, 2012. godine. Godine 2012. upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, smjer slikarstvo. Studirao je u klasi prof. Gorkog Žuvele te, 2017. godine, diplomirao slikarstvo pod mentorstvom prof. Viktora Popovića i prof. Neli Ružić. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi i prezentirao radove na šest samostalnih izložbi. Na Prvom studentskom bijenaleu osvaja i pismeno priznanje za rad. Godine 2018. postaje članom Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU, Split). Živi i radi u Splitu.

Samostalne izložbe:

  1. – Tranzit 2019. / Transit 2019, Galerija Matice hrvatske, Zagreb, kustos: Vanja Babić
  2. – Oblike življenja / Forms of Life, Galerija Ravne, Ravne na Koroškem, Slovenija, kustosi: Jasminka Babić, Jernej Kožar
  3. – Forms of Life, Galerija SC, Zagreb, kustos: Božo Kesić
  4. – Giles Blatta and His Secret Passages, Galerija umjetnina, Split, kustos: Božo Kesić
  5. – Tranzicije, Premijere 48, Loggia, Zlatna vrata, Split, kustos: Dora Derado
  6. – Progres 1, Muzej Grada Splita, Split, kustos: Anđelko Mihanović

Skupne izložbe:

  1. – 13. trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb
  2. – Rad, tekst, kontekst – oblici kolaborativnih praksa, Stara Gradska Vijećnica, Split
  3. – Prvo studentsko bijenale, Galerija Waldinger, Osijek
  4. – Projekt Szymborska, Olsztyn, Poljska

Priznanja i nagrade:

  1. – pismeno priznanje od Akademije za kulturu i umjetnost u Osijeku na Prvom studentskom bijenaleu

[1] Oscar Wilde, Soul of the Man under Socialism, 1891.

[2] Ukratko, pojam iz Rimskog prava koji označava prognanika iz društva. U modernom teorijskom obzoru koristi ga talijanski teoretičar Giorgio Agamben.