Zagrebačko kazalište mladih gostuje u Dubrovniku 04. i 05. studenoga 2020. u Kazalištu Marin Držić s predstavom Dobro je dok umiremo po redu, Ivora Martinića, u režiji Aleksandra Švabića. Pred dubrovačkom publikom ZKM gostuje s dvije izvedbe ove hvaljene predstave.

Glume: Pjer Meničanin, Doris Šarić-Kukuljica, Nataša Dangubić, Milica Manojlović, Kristijan Ugrina, Zoran Čubrilo, Maro Martinović

Više o predstavi:
PRAIZVEDBA U ZKM-u 21.rujna 2019.
IVOR MARTINIĆ

DOBRO JE DOK UMIREMO PO REDU
Redatelj: ALEKSANDAR ŠVABIĆ

Praizvedba je u u ZKM-u 21. rujna 2019. Ivor Martinić jedan od najznačajnijih dramatičara mlađe generacije. U Zagrebačkom kazalištu mladih po drugi se put praizvodi njegova drama; nakon izvanrednog uspjeha predstave Moj sin samo malo sporije hoda u režiji Janusza Kice, autorski tim nove generacije – mladi redatelj Aleksandar Švabić i dramaturg Ivan Penović, na scenu postavlja dramu Dobro je dok umiremo po redu. U središtu drame je razvedeni bračni par koji se sastaje za olujne noći kako bi ispratili sina u inozemstvo. Susret bivših supružnika, nove djevojke oca i bivše djevojke sina događa se u sjeni neuspjelog otvaranja restorana koji je Janku, ocu, trebao biti novi početak. No, sin se ne pojavljuje, a Janko saznaje da mu je otac na samrti.

„Dobro je dok umiremo po redu govori o poželjnom slijedu života. Ta rečenica trebala bi biti umirujuća, jer je istinita, no ta rečenica ne umiruje. Što mi je još otvorio taj naslov? To da se bavim smrću. Da se bavim likovima koji imaju uvid u obrasce ponašanja i življenja. Tko to umire po redu? Ljudi koji su nam srodni. Naslov me u isto vrijeme hranio i pozivao na pobunu. Htio sam se sukobiti s naslovom i reći – ne, nije dobro samo ako se umire po redu. U međuvremenu treba i živjeti, usuditi se, mijenjati, zaljubljivati. Živcirala me svedenost naslova, formalnost, živciralo me to „dobro je”, živciralo me to „po redu”. Živcirala me uglađenost, konvencija, trezvenost tog naslova. No tako valjda mora biti. Da se nisam svađao s naslovom, ove drame ne bi ni bilo. Katkad u obiteljskom zagrljaju sućuti čujete neku malu istinu, poput rečenice naslova, i ta vam se istina učini umirujućom. I taj veliki, strašni život najednom postane jednostavan.“

Ivor Martinić