Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da HULU- Split u 2021. godini u partnerstvu s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata započinje s programom suvremene umjetnosti u izložbenom prostoru Loggia.  Izložbeni program u Loggi otvara projekt ”Ghost on the Cloud” multimedijalnog umjetnika  Lea Vukelića  koji radi u mediju skulpture, instalacije i 3D printa. Kustosica izložbe je Ivana Meštrov.  Zbog epidemiološke situacije službeno otvorenje neće se održati, a galerija će biti otvorena za javnost od srijede 10. veljače u 19.00 sati.  Ulaz je slobodan.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

LEO VUKELIĆ
Ghost on the Cloud
LOGGIA,
CENTAR ZA KULTURU I CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE ZLATNA VRATA,
Dioklecijanova 7, Split
od srijede 10. veljače u 19.00 sati.
10.02. – 24. 02. 2021.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _
GHOST ON THE CLOUD
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _
Leo Vukelić, Ghost on the Cloud 

Na digitalnim portalima poput Thingiverse, GrabCAD, Pinshape, 3Dexport, XYZprinting i drugih se gomilaju datoteke koje sadrže podatke već gotovo svega što nas okružuje, što smo stvorili i što smo zatekli. (…) Trodimenzionalne tehnologije i virtualno modeliranje nemaju ograničenja: njima je sve moguće izvesti, tu su, dostupne, u oblaku. (…)  Kako bismo savršeno materijalizirali skulpturu iz oblaka, potreban je velik broj pokušaja (i pogrešaka), pa zbog jednog savršenog objekta stvaramo njih mnogo s greškom.(…) Na kraju, greške otkrivamo kao neponovljive i jedinstvene, a time i vrijedne, a savršeni nek’ borave u oblaku. (iz izjave umjetnika Lea Vukelića)

…& their toys

Danas kada se novomedijski i tehnološki alati sve više koriste kako bi se istražio estetski potencijal i proširio produkcijski spektar skulpture, arhitekture i dizajna, vizualni umjetnik Leo Vukelić, obraća se toj istoj tehnologiji na pomalo rudimentaran način, no vrlo s(a)vjesno i ciljano. Fokus njegovih estetskih i produkcijskih preokupacija predstavlja donekle demokratična alatka- 3D printer- koji zbog svoje sve šire dostupnosti zaokuplja različite interesne skupine diljem svijeta.

Vukelić, formiran na zagrebačkoj i düsseldorfskoj Akademiji ranih 2000-ih u polju slikarstva i kiparstva, zadnjih se godina izdvojio dojmljivim scenografskim rješenjima i uspješnim vođenjem kazališta malih scena pa stoga niti ne čudi da se njegov najrecentniji izložbeni ciklus bazira na predmetnom svijetu točnije na tzv. scenskim propsima. Rekviziti se uvriježeno koriste u kazalištu ili na filmskom setu kako bi se određena akcija doimala realnijom. Analogno tome, u sferi vizualnih umjetnosti, slijedom relacijsko-estetskog ključa, nameću se i kao mogući posrednici određenog iskustva. U ovom slučaju predmeti su posrednici iskustva ‘virtualnog oblaka’ i umjetnikovog istraživanja uzduž digitalne galaksije.

Predmetni motivi koje Vukelić u smjeru novouspostavljenog globalnog trenda sam/a svoj 3D majstor/ica izabire printati sve su samo ne jedinstveni: Kip slobode, maketa njujorškog Manhattana, prototipovi pištolja. Svi su oni proizašli iz ready-made industrijskih standarda i skulpturalnih prototipa i raspoloživi su besplatno na online oblaku. Istim bi se predmetima, tako gledajući, moglo pripisati i status igračke čija je osnovna definicija predmet za igranje, tipično model ili replika nečega.

No, naši su rekviziti iliti modeli rekvizita ovdje ponešto drugačijeg statusa. Podvrgnuti postupku destabilizacije oni se promeću u autonomne skulpturalne objekte – kastrirana i uzdrmana baza pištolja tako poprima raznorazne humorne oblike, maketa grada globalne financijske moći vonja dezintegrirana acetonom, Kip slobode ukazuje nam se s ponavljajućom greškom. Njihovo utemeljenje i značenjska osnovica dovodi se u pitanje dok im statičko dostojanstvo preuzima izložbeni postament, a naš potencijalno haptički odnos prema njima ukida stakleno zvono. Kontakt je moguć samo s distance. Možda je tako i bolje.

Takvim se postupkom simbolička lepeza motiva (Manhattan primjerice) pojačava, a ona funkcionalna ‘uzdiže’ u simboličku. Naime i 3D printom moguće je, slijedom niza pokušaja koje spominje i autor, izraditi funkcionalan primjerak ubojitog alata, primjerice jedan pištolj. Samo toliko o 3D igračkama!

Alati moći, destrukcije i oduzimanja daha, hegemonijski i imperijalni simboli, svi su oni autorovom intervencijom stavljeni pod stakleno zvono. Za svaki slučaj. Čitava instalacijska atmosfera nije tako lišena humornog i lepršavnog komentara na iskustvo današnjice, uvriježeno prisutnog u dosadašnjim Vukelićevim vizualnim i medijskim iskazima .

Skupinu zatvorenih Pandorinih vitrina prate i dvodimenzionalni isprinti s nacrtima pištolja poetičnog naziva Songbird, izvedeni u nježnim, pastelnim bojama. Podsjetnici su to na model i uzorak za budući 3D print, koji su ovdje lišeni bilo kakve fetišizacije predmetnog. Prije bi se radilo o svojevoljnom rastakanju, koji je prisutan i u ophođenju s predmetnim modelima. Možda to prisvajanje postojećih i nerijetko dominantnih patrijarhalnih reprezentacijskih modela svoje sestrinstvo nalazi i u ranijim eksperimentima umjetnica poput Judy Chicago (serija samoorganiziranih vatrometa pigmenata boja u prirodnim okruženju, Atmosfere, kao kontrapost muško-centričnom art svijetu i određenim land-art praksama, otpočeta 1970-ih) i Niki de St Phalle (novorealistična serija Pucnjeva u platna natopljena pigmentima boja i ojačana različitim reljefnim formama iz 1961.). Nameće se i srodnost suptilnim prisvajanjima i ambivalentnim komentarima umjetnice Sylvie Fleury na konzumerističke vrijednosne sustave (sredinom 2000.-ih, u ranim fazama drastičnog tehnološkog skoka u digitalno).

Zaigrano manevrirajući s uvriježenim tumačenjima i dualitetnim modelima, instalacija Lea Vukelića Ghost on the Cloud, govori o svijetu gdje je trgovina oružjem jedna od validnih i sveprisutnih industrijskih grana, gdje tračak nade daju građanski korektivi poput pokreta Our Lives Matter, gdje je internet otvoreno polje…, gdje iz pozicije izložbenog prostora ne možemo puno, osim uspostaviti temelje za razgovorne forme, rastočiti ih, dotaknuti se slobode, iskoračiti, misliti zajedno, van okvira.

Ivana Meštrov

LEO VUKELIĆ

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Leo Vukelić (Zagreb, 1972.) isprva studira elektrotehničke znanosti, a 1996. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (slikarski smjer). Godine 2000. prelazi na Kunstakademie u Düsseldorfu, gdje se opredjeljuje za kiparstvo, u klasi prof. Magdalene Jetelove. Slobodne umjetnosti (MA) diplomira 2004. i vraća se u Zagreb, gdje s dvoje kolega pokreće umjetničku organizaciju Tigar teatar i počinje se intenzivno baviti kazalištem za djecu i mlade. Od 2006. do 2016. je zaposlen kao voditelj Dječjeg kazališta Dubrava Narodnog sveučilišta Dubrava. Paralelno je samostalno aktivan u područjima vizualnih umjetnosti i kazališta. Do danas je realizirao 25 samostalnih i više od 50 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Salon Galić (Split), Galerija SC, Zagreb, Galerija Balen (Slavonski Brod), Muzej grada Trogira, Muzej Virovitica, Galerija VN (Zagreb), Muzej Like (Gospić), Muzej suvremene umjetnosti Istre (Pula) i dr.). Njegove radove otkupili su MSU Zagreb, Kabinet grafike HAZU te MSUI Pula.

Od kazališnih početaka do danas realizirao je više od stotinu profesionalnih projekata na gotovo svim hrvatskim pozornicama, i to kao scenograf, kostimograf, izvođač, autora teksta, redatelj, dizajner svjetla i vizualnog identiteta. Pored Hrvatske, sudjelovao je u kazališnim projektima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Japanu. Dobitnik je više strukovnih nagrada.

Trenutno radi kao umjetnički producent u Tigar teatru te kao vanjski suradnik, doc. art. na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje drži kolegij 3D tehnologije i virtualno modeliranje i majstorsku radionicu Scenografije.