ZADOVOLJSTVO NAM JE POZVATI VAS NA IZLOŽBU

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

NIKOLINA KUZMIĆ

TIJELO BEZ ORGANA

SALON GALIĆ

Marmontova 3, Split

03.03. – 16. 03. 2021.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Zbog epidemiološke situacije službeno otvorenje neće se održati, a galerija će biti otvorena za javnost od srijede 03. ožujka u 19:00 sati. Ulaz je slobodan.

Izložbom ”Tijelo bez organa” mlade splitske umjetnice Nikoline Kuzmić  zatvara se ciklus izložbi kojima HULU  u Salonu Galić predstavlja mlade autore/ice na početku umjetničke karijere. Kustosica projekta je Ivana Vukušić.

TIJELO BEZ ORGANA

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Referirajući se na (ontološki) koncept „tijela bez organa“  francuskog filozofa G. Deleuzea i psihijatra Félixa Guattaria[2] prema kojem tijelo i tjelesnost možemo shvatiti kao svojevrsnu tabulu rasu, otvoreno polje mogućnosti i kreativnosti lišeno svih identitetskih predodžbi, organizacije i strukture, izjednačeno sa subjektom vlastitog poimanja; umjetnica Nikolina Kuzmić u svom radu istoimenog naziva propituje pojmove biopolitike[3] i biotehnologije paralelno baveći se odnosom umjetnosti i medicinskih znanosti koji smatra sve očitijim i prominentnijim u današnjem vremenu.

Tijelo bez organa umjetnička je koncepcija složena od četiri odvojena ali tematski povezana rada – Arhiva patoloških stakalaca, Kad narastem bit ću pacijent, 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić i Bez naziva (mehanizam). Prvi u nizu a ujedno i Nikolinin diplomski rad kojim je prvi put javnosti prezentirala fokus svog interesa je Arhiva patoloških stakalaca. Radi se o zidnoj instalaciji koju sačinjava sedam „tapiserija“, vezenih i filcanih kompozicija na različitim materijalima. Naizgled apstraktni, prikazi su to šest malignih bolesti – karcionida, tumora ženskih spolnih organa, raka kostiju, pločastog karcinoma, tuberkuloze, trihinele začahurene u mišiću i jednog virusa – covida-19. Ovaj potonji, prikaz aktualnog virusa nastao je u razdoblju prve karantene što ovaj rad prema autoričinim riječima pretvara u ongoing projekt, poligon za nadogradnju i referentno polazište za daljnja promišljanja i diskusije o već spomenutim problematikama koje iznosi. Navedenim prikazima usporedno su postavljena tri stakla, uvećana patološka stakalca na kojima se nalaze osnovne informacije nomen nescio pacijenata.

Rad je nastao iz inicijalnih razmišljanja o procesima arhiviranja drugih prostora gdje se autorica nadovezuje na Foucaultovu misao o heterotopijama, posebice na tekst O drugim prostorima, filozofsku interpretaciju prostora kao višeslojnog, drugačijeg. U ovom slučaju radi se o arhivi kao heterotopiji koja je Nikolini poslužila kao inspiracija, a kako sama ističe: Heterotopije groblja i muzeja bile su polazna točka. Ideje arhiviranja, spremanja, nagomilavanja i bilježenja pa čak i onoga što je groteskno, morbidno – „ružno“ – bile su izrazito interesantne. No odabirom tehnike, nježnih tonova boje i izrazito mekanih i taktilnih materijala autorica gradi glavni kontrast i kako navodi, izvor abjekcije koji za sobom povlači pitanja odnosa pojedinca i društva prema bolesti i zaraženoj individui.

Drugi dio rada nosi naziv Kad narastem bit ću pacijent a sastoji se od deset lutkica detaljno scenografski razrađenih, sašivenih od različitih materijala i medicinskih instrumenata. One su zapravo fiktivni likovi buduće istoimene predstave koju je Nikolina osmislila i razradila kao zasebnu cjelinu. U njoj pratimo pacijenta kako ulazi u bolnicu, prolazi sve faze pregleda, pretraga i operacije te na kraju izlazi umorniji, bolesniji i bez prave dijagnoze. Autorica se u predstavi referira na Danteov Pakao, Kafkinog Jozefa K. i već spomenute filozofske teorije. Motiv lutke odabire iz dva razloga, prvi je taj što dječja lutka u kontrastu s bolesti stvara osjećaj morbidnosti što dalje dovodi do osjećaja bespomoćnosti naspram zdravstvenog sustava jer kako kaže: svatko je u jednom trenutku bio ili će biti pacijent. Bez namjere da uputi kritiku ili afirmaciju sustava, autorica propituje trenutak u kojem institucije i osoblje istih postaju važniji od osobnih sloboda i prava pacijenata, naš stav prema njima kao i osjećaje spram samih bolesti i novih identiteta koji se uz njih razvijaju.

Sljedeći rad odnosi se na metodu arhiviranja kartona putem godine rođenja i prezimena članova Nikolinine obitelji i nje same. 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić zbir je sakupljenih uputnica, rendgena, medicinskih nalaza, otpusnih pisama, ultrazvuka i sl. čije uvećane prikaze autorica vjerno prenosi na bijelu tkaninu tehnikom veza. Upravu u ovom dijelu cjelokupnog rada najizraženija je Nikolina tehnička preciznost, minucioznost i potpuna posvećenost realizaciji ideje. Predloške za rad bira isključivo na temelju vizualne zanimljivosti (primjerice grafičko rješenje nalaza krvi) bez obzira na to koji se zdravstveni podatci otkrivaju o njoj ili njenoj obitelji. Time naglašava osobnu distanciranost od materije i sadržaja koji se inače percipira kao nešto jako osobno.

Posljednji dio rada donosi zaokret u odabiru medija ali time čini zaokruženu cjelinu Nikolininih afirmacija i interesa te dodatno izražava kontrast kao imanentnu metodu. Rad Bez naziva (mehanizam) sastoji se od osam animacija u loopu na zasebnim ekranima koje prikazuju izmišljene i besmislene mehanizme asocirajući na shematske prikaze tehničkih ili električnih mreža poput strujnog kruga i sl. Elemente mehanizama čine animirani medicinski instrumenti – injekcije, respiratori, pumpe i sl. Vizualna pozadina animacije su rendgeni i ultrazvuci, stvarni nalazi autoričinih bliskih prijatelja i obitelji, dok zvučnu pozadinu čine zapisi raznoraznih bolničkih aparata (EKG, EEG, magnetska rezonanca i sl.). Postavljajući ekrane jedan do drugog autorica želi ostvariti kompoziciju apsurdnih mehanizama i kakofoniju bolničkih zvukova. Možemo zamisliti kako se na ovim kulisama odvija gore spomenuta predstava čime se dodatno ističu Nikolinine scenografske vještine i tendencije.

Naslanjajući se na teorije i pojmove nekih od najbitnijih filozofa 20. stoljeća, Nikolina gradi svoj umjetnički multimedijalni narativ temeljen prvenstveno na tehničkoj preciznosti, pomno promišljenom odabiru materijala i boja, povezanim i vizualno privlačnim elementima te iznimnoj posvećenosti detaljima, polazeći od postulata kako forma i sadržaj moraju biti na jednakoj razini.

Ivana Vukušić

NIKOLINA KUZMIĆ

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. godine u Splitu. Magistrirala je 2019. godine pri Odsjeku za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovite profesorice Nine Ivančić. Realizirala je tri samostalne izložbe od kojih ističemo izložbu u galeriji Academia Moderna u Zagrebu, 2019. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi od kojih se ističe grupna izložba u organizaciji studenata zajedno s mentorima Rad, tekst, kontekst: oblici kolaborativnih praksi u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, 2017. godine te izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost u MSU Zagreb 2019. godine i 55. Zagrebačkom salonu 2020. godine. Djeluje i kao asistent scenografa. Živi i radi u Splitu.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  _ _